Velika beznaÄa su Äesto nesaopÄiva. Äine nas nedjelotvornima. Premda se neopisivo teÅ¡ko oduprijeti mrtvaÄkoj ukoÄenosti koja u tim trenutcima blokira tijelo i um, pretvarajuÄi nas u autsajdere vlastitog organizma, kiparica Irena Å krinjar u tome uspijeva prkoseÄi joj -
zaokupljajuÄi ruke, konzultirajuÄi glinu i uÄvrÅ¡ÄujuÄi mokri, zemljani oblik u izduÅŸenu sjenu,
nalik ljudima od dima. Äovjekolike crne figure od Å¡amotne gline nosioci su pojednostavljenih osjeÄaja koji prate tjeskobna stanja, svedenih na gestualnu prezentaciju - pruÅŸenih ruku tik pred iÅ¡Äekivan zagrljaj koji ne dolazi, zaÄepljenih usta, izvuÄenih Å¡iljaka, propucane glave, osakaÄene ruke, urezanih geometrijskih kodova i grebotina, pozlaÄenih rana. KoriÅ¡tenjem japanske kintsugi tehnike pozlaÄivanja pukotina nastalih uslijed peÄenja keramike, autorica slavi sluÄajne nesavrÅ¡enosti i tjelesne oÅŸiljke svojih figura, jer svaka je od njih uspravna i dostojanstvena u svojoj trpnji.
PokuÅ¡avajuÄi postiÄi ritmiÄku kompoziciju u seriji crteÅŸa nastalih laviranim tuÅ¡em, koji su
posluÅŸili kao skice za skulpture, Irena Å krinjar u odnos postavlja geometrijske i organske
oblike, usuglaÅ¡ava racionalni i intuitivni princip. Komunikacija se odvija na metaforiÄkoj
razini. U neutralnom i pomirujuÄem prostoru izmjenjuju se ljudske sjene i trokuti, maloÄas
sjena lebdi nad trokutom, potom trokut visi nad sjenom. U izloÅŸenim grafikama poseÅŸe za
potpunom redukcijom motiva, uklanja organsko, proÄiÅ¡Äuje sadrÅŸaj i vizualnu ravnoteÅŸu
postiÅŸe uporabom osnovnog matematiÄkog jezika: prostih brojeva i geometrijskih likova.
Irena Å krinjar bez senzacionalistiÄkih deklaracija i buÄnog aktivizma, vrlo oprezno i njeÅŸno
ciklusom apelira na ozbiljnost duÅ¡evnih tegoba i nepodnoÅ¡ljivost nagomilane boli s kojom se pojedinac nosi u tiÅ¡ini. OpisujuÄi stanja u kojima se osjeÄa bespomoÄnost i nesrazmjer
razumskog i duševnog te nazire vitalnost proizašla iz şelje za uspostavljanjem ravnoteşe,
izvjesno je da autorica umjetnost rabi kao putokaz u samoizljeÄenju. Rekla bih da joj je ona u tom procesu prijatelj, a ne progonitelj.
zaokupljajuÄi ruke, konzultirajuÄi glinu i uÄvrÅ¡ÄujuÄi mokri, zemljani oblik u izduÅŸenu sjenu,
nalik ljudima od dima. Äovjekolike crne figure od Å¡amotne gline nosioci su pojednostavljenih osjeÄaja koji prate tjeskobna stanja, svedenih na gestualnu prezentaciju - pruÅŸenih ruku tik pred iÅ¡Äekivan zagrljaj koji ne dolazi, zaÄepljenih usta, izvuÄenih Å¡iljaka, propucane glave, osakaÄene ruke, urezanih geometrijskih kodova i grebotina, pozlaÄenih rana. KoriÅ¡tenjem japanske kintsugi tehnike pozlaÄivanja pukotina nastalih uslijed peÄenja keramike, autorica slavi sluÄajne nesavrÅ¡enosti i tjelesne oÅŸiljke svojih figura, jer svaka je od njih uspravna i dostojanstvena u svojoj trpnji.
PokuÅ¡avajuÄi postiÄi ritmiÄku kompoziciju u seriji crteÅŸa nastalih laviranim tuÅ¡em, koji su
posluÅŸili kao skice za skulpture, Irena Å krinjar u odnos postavlja geometrijske i organske
oblike, usuglaÅ¡ava racionalni i intuitivni princip. Komunikacija se odvija na metaforiÄkoj
razini. U neutralnom i pomirujuÄem prostoru izmjenjuju se ljudske sjene i trokuti, maloÄas
sjena lebdi nad trokutom, potom trokut visi nad sjenom. U izloÅŸenim grafikama poseÅŸe za
potpunom redukcijom motiva, uklanja organsko, proÄiÅ¡Äuje sadrÅŸaj i vizualnu ravnoteÅŸu
postiÅŸe uporabom osnovnog matematiÄkog jezika: prostih brojeva i geometrijskih likova.
Irena Å krinjar bez senzacionalistiÄkih deklaracija i buÄnog aktivizma, vrlo oprezno i njeÅŸno
ciklusom apelira na ozbiljnost duÅ¡evnih tegoba i nepodnoÅ¡ljivost nagomilane boli s kojom se pojedinac nosi u tiÅ¡ini. OpisujuÄi stanja u kojima se osjeÄa bespomoÄnost i nesrazmjer
razumskog i duševnog te nazire vitalnost proizašla iz şelje za uspostavljanjem ravnoteşe,
izvjesno je da autorica umjetnost rabi kao putokaz u samoizljeÄenju. Rekla bih da joj je ona u tom procesu prijatelj, a ne progonitelj.
Ana ÄukuÅ¡iÄ
